Hrvatski šahovski savez prošle je godine povodom 110. obljetnice osnutka dodijelio nekoliko priznanja pojedincima za izniman doprinos hrvatskom šahu. Jedan od dobitnika cijenjenog priznanja je i član našeg kluba, ali i puno više od toga, prava legenda hrvatskog šaha, Vladimir Cvetnić.
Šahovski pisac, autor četiri šahovske knjige, šahovski trener s licencom FIDE trainer, najvišom stručnom kvalifikacijom u svijetu šaha, trener koji je šah podučavao čak šestero državnih prvakinja i prvaka, igrač s titulom majstorskog kandidata, dopisni prvak Hrvatske u šahu, međunarodni šahovski sudac i još mnogo toga…
Sa Cvetnićem smo razgovarali povodom nagrade HŠS-a, ali i nedavnog izlaska njegove nove knjige “Repertoar šahovskih otvaranja za buduće velemajstore. Otkrio nam je kada i kako je otkrio šah, kada se ‘zaljubio’ u ovu predivnu igru, te kako je ta ljubav opstala cijeloga života…
S šahom sam se upoznao u srednjoj školi. Prijatelji su me naučili igrati šah, a već nakon godinu dana ja sam sve te prijatelje pobjeđivao. Nakon završetka srednje škole došao sam u Split, radio sam na vojnim brodovima u mornarici. Tu sam nastavio igrati šah, ali onako rekreativno amaterski. Tu je bio jedan prijatelj koji me redovito pobjeđivao, sve ostale sam mogao tući osim njega. On mi je poklonio knjigu 100 najboljih partija Paula Morphyja i tako me na neki način uveo u svijet pravoga šaha. Do toga trenutka ja o šahu nisam znao ništa, ali kako je na brodu bilo dosta slobodnog vremena, ja sam te sve partije proučio. Tada sam shvatio što je to razvoj, princip žrtve, kako razmišljati u šahu, prisjetio se Cvetnić svojih šahovskih početaka.
Ubrzo je postao bolji i od prijatelja i največeg rivala. Kao i svi mladi igraču na početke, volio je napadački šah.
Gajio sam taj stil kakav je imao Morphy i igrao sam dosta oštro. No onda smo počeli igrati neke mečeve na nivou grada Splita, i tu se sjećam da sam remizirao s Milivojem Radoslavićem. On mi je tada rekao igraš odlično, pa dođi u klub, i tako sam došao u ŠK Poštar i počeo se boriti za kategorije. Brzo sam došao do prve kategorije, mislim da sam te kategorne turnire za četvrtu, treću i drugu kategoriju prošao bez poraza. Za to vrijeme sam se upoznao s šahovskim glasnikom, s drugim knjigama, da ne postoji samo Paul Morphy. To je vrijeme neposredno nakon meča Fischer – Spaski (1972.g. op.a) kada je šah bio veoma popularan.
U čuvenom ŠK Poštar Cvetnić je uskoro ušao u arenu s najboljim igračima kluba, ali i drugim najboljim splitskim šahistima tog vremena. Na jedan uspjeh iz mlađih dana je posebno ponosan.
Da, počeo sam igrti s najboljima. Tada je puno više igrača dolazilo u klub, to je u današnje vrijeme nezamislivo.Nažalost zbog posla nisam mogao igrati na puno turnira, kada bih dobio slobodne dane uglavnom bih otišao kod svojih roditelja u Podravinu, u Legrad. Bio je jedan kvalifikacijski turnir u Splitu u kojem su prva dva igrača s tog turnira išla na memorijalni turnir Dunko Čatlak u Zadru. Igrali su tada gotovo svi jaki igrači iz Splita. Pamtim da sam pobijedio Mladena Zelića koji je tada bio MK. Na tom turniru je pobijedio Srđan Šale, a ja sam senzacionalno bio drugi ispred mnogo igrača koji su nominalno bili dosta jači od mene i plasirao se u Zadar. I tada se nešto mutilo, ja sam prije zadnjeg kola osigurao plasman, ali su nešto promijenili pravila i zadnje kolo mi je trebala pobjeda protiv Hrvoja Susovića, no uspio sam pobijediti. Taj turnir Dunko Čatlak je bio 1981. godine u deveti mjesec.
Bez obzira na odličan rezultat, Cvetnić nije uživao neki status u Poštara, što je rezultiralo prelascima prvo u Šibenik, a zatim u Mravince.
Ja sam na tom turniru dobio ELO rejting, ali opet nisam mogao igrati za Poštar, iako sam bio među rijetkima u Splitu koji su imali rejting. Tada je bila ekipa u Poštara koju su činili Mladen Zelić, Igor Knežević, Mladen Bratošević, Ivica Kuzmanić…Oni su bili ekipa, po godinama su bili bliži i nisu htjeli da ja igram. Zbog toga sam prešao u Šibenik sredinom 80-ih, gdje su bili Srećko Truta, Joško Pisa, Stipe Lacmanović… Kasnije me put odveo u Mravince, u početku sam došao kao igrač. Tada su još za Mravince igrali Slaven Jurić, Darko Bočina, Vjeko Biliškov i mi smo lagano probijali te lige. Mravince su se stalno pojačavale, dovodili su sve jače i jače igrače i ja sam logično ispao iz ekipe, ali sam ostao u klubu kao sudac turnira koji su oni organizirali, čuvene Salone, kapetan ženske ekipe itd.
To be continued