Cvele se nakon Šibenika krajem 80-ih odlučio vratiti u splitski šah, ovaj put u Mornar gdje je počeo trenirati djecu. To mu je na kraju postao životni poziv.

U Mornar sam se vratio još prije rata, kada je klub bio na Bačvice. Tada je predsjednik bio Pavle Palić. Ja sam u Mornara vodio školu jedno 3-4 godine, imao sam oko 10-15 djece. Imao sam godišnji honorar, i Pavle me isplatio i rekao kako nažalost nemamo više novaca i da djeca neće moći ići na Vis, mislim da je tamo bilo juniorsko prvenstvo Dalmacije. Ja sam se tada odrekao svog godišnjeg honorara da djeca odu na turnir, išlo ih je 9 na kraju. Bilo je tu talentirane djece, sjećam se jednog, Svetec se prezivao, kasnije je otišao na studij u Zagreb i postao doktor nauka.

Kako da su došli na ideju da ti vodiš školu, gdje su bili tadašnji Mornarevci?

Ne znam gdje su bili, valjda se nije nikome radilo. I mijenjali su igrači klubove, nije se lako točno sjetiti tko je igrao za koga točno u tom trenutku. Čvorović je tada bio u Mornaru, on je pisao za Slobodnu, nije ga to zanimalo. Bekavac i Bočina su bili jaki igrači, ali njih nije zanimao rad s djecom. Nije tu bio neki novac, ja sam imao afinitet prema tome, prema radu s djecom.

Kasnije je Cvele otišao u Mravince, pa u Poštar. Za vrijeme rata u Poštara je surađivao s tadašnjim predsjednikom kluba i cijenjenim svećenikom Don Ivanom Cvitanovićem.

Ja i Don Ivan smo se zajedno vratili iz Mravinaca u Poštar koji je bio pred raspadom. Cilj je bio spasiti Poštar. On je postao predsjednik, ja sam oformio školu, zajedno smo lijepili plakate po dućanima oko kluba. Tad su se javili braća Plenković, Saša Horvat, Dario Bezmalinović, Denis Brulić.. Ta jaka juniorska ekipa je tu nastala, ali mogu reći, zahvaljujući meni se Poštar pojačao i seniorski. Na moju intervenciju su se vratili iz Visa Željko Šušak i Ivica Božanić i klub se počeo oporavljati. Tada je Jozo Barać postao predsjednik županijskog saveza, i tražio je da ja budem dopredsjednik kao član Poštara. To bi prošlo, ali je u Poštara određena klika odlučila mene sabotirati. Poslali su na županijskoj skupštini ljude koji su onda glasali kontra mene, što je nevjerojatno budući da smo bili članovi istog kluba. Tada sam odlučio otići iz Poštara i vratiti se ponovno u Mravince.

U Mravincima je Cvele doživio svoju najveću afirmaciju kao šahovski djelatnik. On posebno pamti trenutak kada je kao kapetan juniorske ekipe donio prvu titulu državnog prvaka u klub.

U Mravincima sam bio kapetan ženske ekipe, a Mirko Jukić je bio kapetan muške ekipe, no kada bi on bio odsutan zbog posla na par dana, tada bih ga ja mijenjao i na mjestu kapetana prve ekipe. Osnovao sam i školu šaha u Mravincima. U Mravincima je kapetan juniorske ekipe bio Branko Šarić, no jedne godine je i on morao biti odsutan i onda je Jozo Barać meni prepustio tu ulogu. Pošto je Brankov sin Ivan Šarić bio najmlađi u ekipi, Branko bi ga postavljao na najnižu ploču. Tada rejting nije bio kao danas, moglo se postaviti kako hoćeš, a ja sam Ivana stavio na prvu ploču. Ja sam gledao Ivanove partije, znao sam njegovu kvalitetu i ja sam tako odlučio. Kad je to vidio Jozo Barać, zaletio se prema meni i pitao me jesam li poludio. Rekao mi je da ću uništiti dijete, i Branko je bio sličnog razmišljanja. Svi su strepili kako će to ispasti, ali Ja sam tada imao biltene od prošlih godina, pa sam mogao spremiti naše igrače jer sam znao što igraju protivnici. Na kraju je Ivan imao 8/9 i mi smo bili prvaci nedostižni nakon 7 kola. Ima tu i dosta psihologije. Igrao je tada za nas i Pavković, on je bio talentiran, ali je bio sklon zajebanciji. On bi došao na partiju, pa bi odigrao jednom prvi potez a3, drugi put b3…. Znao je on teoriju, ali je bio takav, no ja sam mu to zabranio. Prije partije bi došao kod mene, ja bi mu rekao danas ćeš igrati e4, danas ćeš igrati d4… I on je na kraju napravio sjajan rezultat.

To be continued…